ponedjeljak, 7. rujna 2009.

DOBRODOŠLICA

I vidite da nije tako lako biti pisac. Moje igrarije zadnjim postovima samo su bile uvid da mašta može krenuti neviđenim smjerovima. Koliko god ljudi da nastavi pričicu o Jurici, sve bi završile drugačije. Svatko od nas ima svoj dio djetinjstva. Ako ga uspije sačuvati u današnje vrijeme.
A da je to isuviše teško, složili bi se i pisci i ovakvi entuzijasti poput mene. Dok s jedne strane smatram da je Rowlingica bezrezervno zaradila svaku lipu svojim knjigama, stvorivši svijet do najmanjeg detalja, gdje podjednako obožavaš i pozitivne i negativne likove (ko ne bi volio mračnog Severusa Snapea), sa druge strane već mi se povraća od hajke na novu knjigu Nives Celzijus. Ali tko sam ja da sudim. Ako nemaš ime, nemaš ništa. Bar ne u ovoj državi.
Svojom bajkom o Travuški sam kucala na mnoga vrata i iza svakih je stajalo isto : remek-djelo za koje nemamo novaca. Zanimljivo. Zar nije lakše reći da kriteriji nisu zadovoljeni? A onda Danijela Martinović "napiše" slikovnicu od petnaest rečenica i to sa svojom prijateljicom, i država se digne na noge. Ima li i jedna naša zvijezda koja nije napisala knjigu? Koje ministarstvo to financira? Koje prezime da si uzmem? Sanader? Mamić? Gotovac? To otvara vrata.
Zato vam na ovom blogu želim novu dobrodošlicu. Svima sa krivim prezimenom i predivnim riječima. Pisat ćemo za nas.

petak, 4. rujna 2009.

I nije rekao baš ništa pametno. Nikakva korist od čarobnjaka. Poslao me rojenicama da mi razjasne moj usud, ali ih ja jednostavno nemam volje tražiti. Bojim se da će još više zakomplicirati nemali zadatak, pa sam posvojila Juricu. Bio je sve zanimljiviji u razumjevanju šugavosti ovog svijeta i nisam ga tako drvenog zašiljila ni kad je nevino upitao nisam li ga mogla dozvati u nekom ljepšem stoljeću. Gdje ne moraš kupovat školske knjige možda... Ko da prije nije bilo harača.

Kad sam u silnom iščekivanju kiše da spere ljagu sa ovih ulica još saznala i da je sigurno okruženje napustio i vječni, dosad nepokorivi, Truljo, shvatih da je vrag odnio šalu. Ipak svemu jednom dođe kraj. No, kako je Lakatbrade u svom izlaganju zaključio, bezjaci i njihove sluge danas na tome trebaju biti zahvalni.

Jurica to nije shvaćao. Jurica je želio upoznati Travušku. Jurica je htio biti zaljubljen. Još mi samo treba i trošak sterilizacije šahovske figure. Na to bi naša vlada udarila i porez. Zato je sjajna ideja bila da ga prvo podučim lijepim manirima. A to će potrajati.

ponedjeljak, 10. kolovoza 2009.

LAKATBRADE PEDALJMUŽA

Izvirio je sa širokim osmjehom i smotanim novinama ispod desne ruke.

- Onda?, zapita.

Meni se svašta motalo po glavi dok sam ga promatrala zaboravljajući da takva stvorenja gledaju u tvoj um kao da ti je glava prozirna.

- Točno. Smijem se upravo iz ta dva razloga., reče mi. - Prvo, čak i mi čarobnjaci nosimo novine kad obavljamo jednu određenu radnju, koja svakako na kraju izaziva osmjeh. A drugo...

Bolje promotrim novine i shvatim da drži, ni manje ni više, nego mali smotani Večernjak.

- A drugo....hahahaha.... Vama bezjacima u vašem svijetu ne može pomoći ni čarolija!

U tom sa se trenutku sjetila kako sam neku noć sanjala da mi je Jadranka Kosor poslala poruku u kojoj piše da je Batman u stanju kome zbog utapljanja. Mogla je i občnim riječima reći da nam nema spasa. Ali mi je svakako postalo jasnije zašto se Lakatbrade tako zdušno smiješi nakon čitanja Večernjaka.

- Nećete me valjda tražiti da riješim krizu?

Opet prasne u smijeh, a kad opazi Juricu i nesvjesno mu licem prođe olakšanje.

- Ahaa, tu je čovječuljak! Znači da je zadatak ipak nešto lakši.

I Jurica se smijao. Samo meni nikako nije bilo smiješno. Kriza. Baš. Dobro je rekao da nama ni čarolija više ne može pomoći. Ali može ovom mom blesanu iz neuspjelog svojeglavog šaha.
Tada Lakatbrade sjedne do Jurice, pogleda me prodornim plavim očima i prozbori.

- Slušaj.....

nedjelja, 9. kolovoza 2009.

POTRAGA

Uzalud smo Jurica i ja prizivali najglasovitijeg vladara sitnih bića. Njega odnikud. Dok nije Jurica u svoj svojoj filozofskoj nastrojenosti rekao i nešto pametno.

- Kako ga misliš dozvati među zgradama? Zar tu nema neka šuma?

Pa da! Strpala sam ga u pederušu i bacila na prednje sjedalo automobila i unatoč njegovom koprcanju i stvaranju gadne neugode na naplatnim kućicama jer se objesio na lutku vještice što mi visi na retrovizoru u glupo se kreveljio tipu koji je, na svu sreću, mislio da mu je vrućina udarila u glavu, i zaputili smo se u Rešetare.
Najdraži dio šume nalazio se kad se spustiš niz Popišano brdo, kroz Sirotinjsku suzu što se ulijevala u Pužev šor, odmah sa desne strane. Dio prirode u kojoj ne vidiš gljivu ni kad se zatepeš za nju. Ali Jurica je bio zadovoljan.

- Znači, ti se moraš dva sata mučiti u ovom čudovištu da dođeš do šume? Glup i jadan svijet.
- Prvo, to je automobil. Drugo, ovo je posebna šuma.
- Ma da. Posebna. Baš. To ti tvrdiš.

Da nije tako mali, odalamila bih ga. Sjeo je na korijen drveta koji se izvijao iz zemlje kao Nessi i zvirao okolo.

- Hajde! Sad ga zovi kad si tako pametna.
- Mogu te i žrtvovat, blesane.

Začudo, zašuti. A šuškanje koje je uslijedilo nije bilo od povjetarca. Ispod busena lišća otpalog još prošle jeseni izmigoljila se mala spodoba. I ružna, ako smijem reći. Ali njega smo tražili. Tu je. Najmanji od najvećih.

utorak, 28. srpnja 2009.

MAHNITI JURICA

To što je Jurica postao zabavan nije zasluga nikakve čarolije. Previše sam se ovih dana predala knjigama da bih uopće mogla usmjeriti pažnju na jedno takvo šarmantno stvorenje. U svom sićušnom iščekivanju da mu ja, kao tvorac, stvorim okružje u kakvom će uživati, strpljenje mu se rasplinulo poput neke magličaste tvorevine. Mene je obuzeo Septimus Heap, a Juricu moj jadni hrčak Gvido.
Bilo mi je neobično što Gvido dva dana odbija, i to kategorički, izaći na vidjelo, dok ga nisam izvukla iz skrovišta zaradivši izgrižene prste. Imao je po sebi desetak crvenih vrpci, majušnih, svezanih u mašnu. Znala sam da Jurica ima nešto s tim. Njegova dosada prouzročila je mom kućnom ljubimcu neviđene traume, a ja bih kao trebala nešto izčarobirati. Jer Jurica je počeo poprimati karakter Ljutica, znanih zlih bića, stanovnica Temnave, nositeljica mahnitosti i beznađa. A to sa tim malim klipanom stvarno nisam htjela postići.
Bilo je krajnje vrijeme pronaći način da se ona ofucana kutija vrati u oblik kutije za šah ili da se od Jurice napravi pristojno stvorenje. Ne znam koji mi je dio izgledao više nemoguć. Jer Jurica je postao neizostavni dio mog inventara. Samo što je prebrz da bi skupljao prašinu.
Možda pomogne najglasovitiji i najcjenjeniji vladar sitnih bića. Znan je po izuzetno niskom rastu, dugačkoj bradi i velikim magičnim moćima - Lakatbrade Pedaljmuža. Biće iz hrvatske mitologije. Kad su ovi ostali učinili svoje. Možda pomognu naši....

nedjelja, 19. srpnja 2009.

ČAROBNICA

Treba biti oprezan sa čarolijama. Zašto ja to uredno učim na teži način nije mi objasnila ni Merlinova knjiga tajni. Čitavu noć sam piljia u knjige koje ću još šest mjeseci otplaćivati i još ne razumijem kako uvijek krene po zlu. Čak i ono što treba biti najobičnija igrarija. I ne mislm pri tome na čaroliju kako iz trideset kvadrata načiniti osamdeset, zato će ipak trebati malo više neprospavanih noći, iako bi, kako već meni ide naopako, u toj magiji iz trideset kvadrata ispalo - a jedno dva i pol.
Ometanje noćnog čitanja i razmišljanje u kojem to trenutku ode krivo, pripisala sam Jurici. Otkud se samo mali glupan stvorio? Čula sam ga kako guli najlon sa mojih novih knjiga, a onda me i počastio osmjehom mladog mjeseca kao divna kontra mom namrgođenom pogledu.
Jurica je jedan od osmorice pješaka iz neuspjelog pokusa. Onaj najdosadniji. Prije koji mjesec sam silno htjela naučiti šah, ali gle... Ne bih ja kao i svi drugi. Ja bih da je veselo. I bilo je, ali ne meni.
Nakon proučavanja zapisa, skupljanja kojekakvih travki i čuda i sa cerekanjem jer moj braco nema pojma što se sve da učiniti sa prahom imele koji on tako nježno stavlja u med, a ja u zdjelicu sa tri vlasi uhate sove, koje joj morate iščupati između prstiju, pasjim jezikom, što je biljka da se razumijemo, i jednim sastojkom koji vam ne bih smjela objasniti, e nakon toga imala sam šah kakav sam željela. Svojeglav. Skakači su mi odskakali prije nego sam ih i uspjela stavit na ploču. Lovci su dovukli lonac i na sred sredine pravili kotlovinu. Dva topa su ostala ukipljena i oni su i ispali najbolje. Kralj je bio predebeo i prelijen, a kraljica prebrbljava. Koliko ta žena može prigovarati. A Jurica i njegovih pet tukaca mahnito su jurcali okolo po sobi. Ona dvojica posljednjih su dezertirali u svoj toj zbrci.
Većinu sam ulovila u ofucanu kutiju, ali ima ih još po kutovima, dok ja ne smislim popravak.
I sad mi se mali odrpanac opet smijulji sa mojih knjiga.
Ali nije gotovo. A ne! Jednom mora uspjeti.
Gledao me noćas i natjerao na obećanje. Ustvari me ucjenio, ali nije ni bitan način. Bitno je da nemam pojma o šahu, a Jurica zna imati pogled najtužnije sove na svijetu. E, pa, avantura počinje...

subota, 18. srpnja 2009.

Na kišni dan kao što je bio ovaj, nema boljeg nego prepustiti sat-dva nekoj dobroj knjižari. Srećom, čarolija djetinjstva ne dotiče samo mene i kad iz tog prostora izađeš na kišu kao knjiški moljac, nije te briga za oluju, blato i pitanje rade li brisači na isluženom vozilu. Važno je samo da te malo vremena dijeli od nove priče. A ova je bila čudesna. Merlinova knjiga tajni.

Uz savjete kako letjeti, tajnama čarobnih napitaka, preobrazbama, mističnim ljubimcima, osmjehnete se na recept za "uklanjanje čireva, natečenih limfnih čvorova, prišteva te svih kvrga rugobnoga izgleda". Treba li išta više u turoban, kišni dan?

A sav jači spol oduševit će se Merlinovom činjenicom da su vještice i čarobnjaci ustvari - jedno te isto. Razlika je samo u tome što vještice koriste magiju za zabavljanje susjeda i ponekim iscjeliteljskim poslom, a čarobnjaci su tu zbog puno viših ciljeva. Kad malo razmisliš, doba magije i doba ovog opakog milenija i ne razlikuje se baš previše. Samo je zabava susjeda sada viši cilj.
Ako vam neka prevelika ptičurina, čudne prostorne orijentacije preleti preko krova, odmah isprika. Samo vježbam. Nikad ne znaš koliko si dobar učenik ako te koji put ne sruši loš pokušaj.