LAKATBRADE PEDALJMUŽA

Izvirio je sa širokim osmjehom i smotanim novinama ispod desne ruke.

- Onda?, zapita.

Meni se svašta motalo po glavi dok sam ga promatrala zaboravljajući da takva stvorenja gledaju u tvoj um kao da ti je glava prozirna.

- Točno. Smijem se upravo iz ta dva razloga., reče mi. - Prvo, čak i mi čarobnjaci nosimo novine kad obavljamo jednu određenu radnju, koja svakako na kraju izaziva osmjeh. A drugo...

Bolje promotrim novine i shvatim da drži, ni manje ni više, nego mali smotani Večernjak.

- A drugo....hahahaha.... Vama bezjacima u vašem svijetu ne može pomoći ni čarolija!

U tom sa se trenutku sjetila kako sam neku noć sanjala da mi je Jadranka Kosor poslala poruku u kojoj piše da je Batman u stanju kome zbog utapljanja. Mogla je i občnim riječima reći da nam nema spasa. Ali mi je svakako postalo jasnije zašto se Lakatbrade tako zdušno smiješi nakon čitanja Večernjaka.

- Nećete me valjda tražiti da riješim krizu?

Opet prasne u smijeh, a kad opazi Juricu i nesvjesno mu licem prođe olakšanje.

- Ahaa, tu je čovječuljak! Znači da je zadatak ipak nešto lakši.

I Jurica se smijao. Samo meni nikako nije bilo smiješno. Kriza. Baš. Dobro je rekao da nama ni čarolija više ne može pomoći. Ali može ovom mom blesanu iz neuspjelog svojeglavog šaha.
Tada Lakatbrade sjedne do Jurice, pogleda me prodornim plavim očima i prozbori.

- Slušaj.....

POTRAGA

Uzalud smo Jurica i ja prizivali najglasovitijeg vladara sitnih bića. Njega odnikud. Dok nije Jurica u svoj svojoj filozofskoj nastrojenosti rekao i nešto pametno.

- Kako ga misliš dozvati među zgradama? Zar tu nema neka šuma?

Pa da! Strpala sam ga u pederušu i bacila na prednje sjedalo automobila i unatoč njegovom koprcanju i stvaranju gadne neugode na naplatnim kućicama jer se objesio na lutku vještice što mi visi na retrovizoru u glupo se kreveljio tipu koji je, na svu sreću, mislio da mu je vrućina udarila u glavu, i zaputili smo se u Rešetare.
Najdraži dio šume nalazio se kad se spustiš niz Popišano brdo, kroz Sirotinjsku suzu što se ulijevala u Pužev šor, odmah sa desne strane. Dio prirode u kojoj ne vidiš gljivu ni kad se zatepeš za nju. Ali Jurica je bio zadovoljan.

- Znači, ti se moraš dva sata mučiti u ovom čudovištu da dođeš do šume? Glup i jadan svijet.
- Prvo, to je automobil. Drugo, ovo je posebna šuma.
- Ma da. Posebna. Baš. To ti tvrdiš.

Da nije tako mali, odalamila bih ga. Sjeo je na korijen drveta koji se izvijao iz zemlje kao Nessi i zvirao okolo.

- Hajde! Sad ga zovi kad si tako pametna.
- Mogu te i žrtvovat, blesane.

Začudo, zašuti. A šuškanje koje je uslijedilo nije bilo od povjetarca. Ispod busena lišća otpalog još prošle jeseni izmigoljila se mala spodoba. I ružna, ako smijem reći. Ali njega smo tražili. Tu je. Najmanji od najvećih.