MAHNITI JURICA

To što je Jurica postao zabavan nije zasluga nikakve čarolije. Previše sam se ovih dana predala knjigama da bih uopće mogla usmjeriti pažnju na jedno takvo šarmantno stvorenje. U svom sićušnom iščekivanju da mu ja, kao tvorac, stvorim okružje u kakvom će uživati, strpljenje mu se rasplinulo poput neke magličaste tvorevine. Mene je obuzeo Septimus Heap, a Juricu moj jadni hrčak Gvido.
Bilo mi je neobično što Gvido dva dana odbija, i to kategorički, izaći na vidjelo, dok ga nisam izvukla iz skrovišta zaradivši izgrižene prste. Imao je po sebi desetak crvenih vrpci, majušnih, svezanih u mašnu. Znala sam da Jurica ima nešto s tim. Njegova dosada prouzročila je mom kućnom ljubimcu neviđene traume, a ja bih kao trebala nešto izčarobirati. Jer Jurica je počeo poprimati karakter Ljutica, znanih zlih bića, stanovnica Temnave, nositeljica mahnitosti i beznađa. A to sa tim malim klipanom stvarno nisam htjela postići.
Bilo je krajnje vrijeme pronaći način da se ona ofucana kutija vrati u oblik kutije za šah ili da se od Jurice napravi pristojno stvorenje. Ne znam koji mi je dio izgledao više nemoguć. Jer Jurica je postao neizostavni dio mog inventara. Samo što je prebrz da bi skupljao prašinu.
Možda pomogne najglasovitiji i najcjenjeniji vladar sitnih bića. Znan je po izuzetno niskom rastu, dugačkoj bradi i velikim magičnim moćima - Lakatbrade Pedaljmuža. Biće iz hrvatske mitologije. Kad su ovi ostali učinili svoje. Možda pomognu naši....

ČAROBNICA

Treba biti oprezan sa čarolijama. Zašto ja to uredno učim na teži način nije mi objasnila ni Merlinova knjiga tajni. Čitavu noć sam piljia u knjige koje ću još šest mjeseci otplaćivati i još ne razumijem kako uvijek krene po zlu. Čak i ono što treba biti najobičnija igrarija. I ne mislm pri tome na čaroliju kako iz trideset kvadrata načiniti osamdeset, zato će ipak trebati malo više neprospavanih noći, iako bi, kako već meni ide naopako, u toj magiji iz trideset kvadrata ispalo - a jedno dva i pol.
Ometanje noćnog čitanja i razmišljanje u kojem to trenutku ode krivo, pripisala sam Jurici. Otkud se samo mali glupan stvorio? Čula sam ga kako guli najlon sa mojih novih knjiga, a onda me i počastio osmjehom mladog mjeseca kao divna kontra mom namrgođenom pogledu.
Jurica je jedan od osmorice pješaka iz neuspjelog pokusa. Onaj najdosadniji. Prije koji mjesec sam silno htjela naučiti šah, ali gle... Ne bih ja kao i svi drugi. Ja bih da je veselo. I bilo je, ali ne meni.
Nakon proučavanja zapisa, skupljanja kojekakvih travki i čuda i sa cerekanjem jer moj braco nema pojma što se sve da učiniti sa prahom imele koji on tako nježno stavlja u med, a ja u zdjelicu sa tri vlasi uhate sove, koje joj morate iščupati između prstiju, pasjim jezikom, što je biljka da se razumijemo, i jednim sastojkom koji vam ne bih smjela objasniti, e nakon toga imala sam šah kakav sam željela. Svojeglav. Skakači su mi odskakali prije nego sam ih i uspjela stavit na ploču. Lovci su dovukli lonac i na sred sredine pravili kotlovinu. Dva topa su ostala ukipljena i oni su i ispali najbolje. Kralj je bio predebeo i prelijen, a kraljica prebrbljava. Koliko ta žena može prigovarati. A Jurica i njegovih pet tukaca mahnito su jurcali okolo po sobi. Ona dvojica posljednjih su dezertirali u svoj toj zbrci.
Većinu sam ulovila u ofucanu kutiju, ali ima ih još po kutovima, dok ja ne smislim popravak.
I sad mi se mali odrpanac opet smijulji sa mojih knjiga.
Ali nije gotovo. A ne! Jednom mora uspjeti.
Gledao me noćas i natjerao na obećanje. Ustvari me ucjenio, ali nije ni bitan način. Bitno je da nemam pojma o šahu, a Jurica zna imati pogled najtužnije sove na svijetu. E, pa, avantura počinje...

Na kišni dan kao što je bio ovaj, nema boljeg nego prepustiti sat-dva nekoj dobroj knjižari. Srećom, čarolija djetinjstva ne dotiče samo mene i kad iz tog prostora izađeš na kišu kao knjiški moljac, nije te briga za oluju, blato i pitanje rade li brisači na isluženom vozilu. Važno je samo da te malo vremena dijeli od nove priče. A ova je bila čudesna. Merlinova knjiga tajni.

Uz savjete kako letjeti, tajnama čarobnih napitaka, preobrazbama, mističnim ljubimcima, osmjehnete se na recept za "uklanjanje čireva, natečenih limfnih čvorova, prišteva te svih kvrga rugobnoga izgleda". Treba li išta više u turoban, kišni dan?

A sav jači spol oduševit će se Merlinovom činjenicom da su vještice i čarobnjaci ustvari - jedno te isto. Razlika je samo u tome što vještice koriste magiju za zabavljanje susjeda i ponekim iscjeliteljskim poslom, a čarobnjaci su tu zbog puno viših ciljeva. Kad malo razmisliš, doba magije i doba ovog opakog milenija i ne razlikuje se baš previše. Samo je zabava susjeda sada viši cilj.

Ako vam neka prevelika ptičurina, čudne prostorne orijentacije preleti preko krova, odmah isprika. Samo vježbam. Nikad ne znaš koliko si dobar učenik ako te koji put ne sruši loš pokušaj.

Svatko je od nas, bar jednom u životu, poželio kraj sebe mistično, tajnovito, samo njemu vidljivo, čarobno biće. A čini se da ih danas želimo više nego ikad. Bila to Kosjenka smirujućeg glasa iz naše mladosti ili buntovni stakleni čovječuljak, snovi su uvijek dobrodošli. Knjiga je stvarnost koju možete zatvoriti ako vam se ne sviđa, okrenuti novo poglavlje kad prethodno dobro završi, i uvijek imati slobodu da vidite bića, svojstvena samo vama koja vam nitko ne može oduzeti.

I ovu stranicu možete preskočiti, ali samo ako priznate da u njoj nećete naći vile, patuljke, vlastito djetinjstvo i tajne prolaze iz stvarnosti u snove.

Mali Jonas, ispao iz pera Lois Lowry, živio je u svijetu bez boli, nepravde, siromaštva i tame. I shvatio da takav svijet nema ni glazbu, ni boje, ni osjećaje. Je li savršenstvo svijeta u nama ili u priviđenju da je sve u redu, otkrijte sa Jonasom u knjizi Davač. Otkrit ćete da je i bol bolja od ništavila.

A tada se pridružite našem fantastičnom svijetu legendi i čarolija. Ljepše je nego vani.
I kako bi rekla Judy Allen, "pokušati definirati riječi "fantastika" isto je što i pokušati maglu uhvatiti ribarskom mrežom".