Uzalud smo Jurica i ja prizivali najglasovitijeg vladara sitnih bića. Njega odnikud. Dok nije Jurica u svoj svojoj filozofskoj nastrojenosti rekao i nešto pametno.
- Kako ga misliš dozvati među zgradama? Zar tu nema neka šuma?
Pa da! Strpala sam ga u pederušu i bacila na prednje sjedalo automobila i unatoč njegovom koprcanju i stvaranju gadne neugode na naplatnim kućicama jer se objesio na lutku vještice što mi visi na retrovizoru u glupo se kreveljio tipu koji je, na svu sreću, mislio da mu je vrućina udarila u glavu, i zaputili smo se u Rešetare.
Najdraži dio šume nalazio se kad se spustiš niz Popišano brdo, kroz Sirotinjsku suzu što se ulijevala u Pužev šor, odmah sa desne strane. Dio prirode u kojoj ne vidiš gljivu ni kad se zatepeš za nju. Ali Jurica je bio zadovoljan.
- Znači, ti se moraš dva sata mučiti u ovom čudovištu da dođeš do šume? Glup i jadan svijet.
- Prvo, to je automobil. Drugo, ovo je posebna šuma.
- Ma da. Posebna. Baš. To ti tvrdiš.
Da nije tako mali, odalamila bih ga. Sjeo je na korijen drveta koji se izvijao iz zemlje kao Nessi i zvirao okolo.
- Hajde! Sad ga zovi kad si tako pametna.
- Mogu te i žrtvovat, blesane.
Začudo, zašuti. A šuškanje koje je uslijedilo nije bilo od povjetarca. Ispod busena lišća otpalog još prošle jeseni izmigoljila se mala spodoba. I ružna, ako smijem reći. Ali njega smo tražili. Tu je. Najmanji od najvećih.
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
Nema komentara:
Objavi komentar